[ Generalna ] 16 Mart, 2012 18:10

 Često kada čovek ima problem nije u stanju da ga reši. Nekad je to zato što je rešavanje istog veoma složeno, a nekad zato što jednostavno ima pogrešan pristup. Dakle, ispada da i sam pogled na svet oko nas i uopšte ono što nam se dešava umnogome zavisi od našeg pristupa, našeg razmišljanja. Sve su ovo prazne rečenice dok se ne da neki konkretan primer. 

Evo jednog. Debatni klub omogucio mi je da jednu temu mogu sagledati iz više uglova. Uzmimo za primer crno i belo. Neki će reći da je belo bolje od crnog zato što je simbol čistoće, nevinosti, drugi će reći da je crno bolje od belog zato što nalazi veliku primenu kada je reč o sunčevim zracima. Dobar debater mora da zna da nađe i najsitniji detalj koji ga može dovesti do pobede. Svi znamo da nije ni crno bolje od belog ni belo bolje od crnog. Sve zavisi samo na to kako gledamo uopste na belo ili na crno.

Mi ne zastupamo uvek mišljenje koje je i naše. Tako da moramo sagledavati i tražiti argumente koji su potpuno suprotni našim ubeđenjima. Meni se lično uvek padne da zastupam tim koji ima zadatak da brani mišljenje i rezoluciju koja meni ne odgovara. U takvim trenucima uspem mnogo bolje da odradim debatu, baš zato što sam objektivna. I sada sve ovo ne bi imalo nikakvog smisla da se iza svega ne krije nešto dublje.

Reč je o gađanju- opet. Ipak, počela sam ovaj blog da pišem prvenstveno zbog streličarstva. Ali, da se vratim na suštinu. Debate su me dovele do tog stadijuma kada mogu da razmišljam pravedno i sagledavam stvari uvek iz više perspektiva. To mi je dovelo bolje rezultate u školi, počela sam da uvek čvrsto branim svoje miljenje, budem bolji govornik. Mada, tu je uvek taj momenat kada odem na trening i skroz zaboravim na sam pristup problemu. Nikada mi nije padalo na pamet da iskoristim princip spremanja za debate i to primenim na treningu, a i takmičenju. Nikada nije, pa, sve do sinoć. 

Imali smo kontrolni trening, što znači da smo sabirali krugove. Ja sam odlično počela i prvih šest ruku sam bila zadovoljna. Ostvarila sam napredak. Nisam spuštala pre opaljenja, nisam opaljivala kroz kliker. Streličari znaju o čemu pričam, ali bitna je suština. Napredovala sam. Mislim napredovala sam sve dok nisam imala dva loša pogotka. Tada je sve počelo da ide nizbrdo. U takvim trenucima mi je teško da se vratim na staro. Opterećujem se tim loše opaljenim strelama i ceo turnir onda loše gađam. Nekako sam završila sabiranje i naravno nisam bila zadovoljna zbirom na kraju. I dalje nisam spuštala, što je ogroman napredak, ali sam opalila još nekoliko loših strela koje su otišle u nulu i to je bilo dovoljno da mi ceo zbir bude mnogo manji.

Uglavnom mi se to ne dešava, ali želela sam da odustanem, da sklopim luk i odem kući i na sve zaboravim. Onda me je trener stavio na test. Može se reći psihološki. Nisam imala predstavu šta je želeo da postigne, ali sam poslušala. Rekao mi je da trening neću završiti dok ne puknem deset desetki. Deluje lagano. Takav sam i pristup imala. Počela sam da gađam opterećena desetkama. " Hajde, Nina, možeš ti to! " Gađala sam i gađala, ali strele su uporno letele u 9. To me je ljutilo. Nisam uspela, bila sam razdočarana. Ali sam onda doživela " prosvetljenje ", ako možemo to tako da nazovemo. Trener me je pitao kako sam gađala. Naravno, dobio je odgovor da nije dobro i da su sve letele u žuto, ali ne i u deset. Onda sam dobila pitanje koliko loše opaljenih strela je bilo. NULA. Ni jedna jedina strela nije bila loše opaljena! Stvar je u tome što nisam ni pomislila na to da mogu loše da opalim. Fokus mi je bio na centar na žuto i samo to me je zanimalo. " Eto vidis, Nina, kada promeniš pristup gađanja, onda ide bolje. Jedino što treba da te zanima je da pogodiš desetku. Ako je promašiš, ljuta si. I kada je pogodiš, to ne treba da te previše raduje. To si želela, a onda ideš dalje. Cilj ti je da na takmičenju pogodiš 60 centara, i samo to je dovoljno dobro. "

Tako da se sve na kraju sklopilo u jednu celinu. Zaključak je da je pristup samom problemu i samom sportu mnogo važan. Sinoć na treningu bilo je dobro, videćemo kako će biti u nedelju na turniru, ali znam da ću da se potrudim na puknem 60 centara. 

[ Generalna ] 05 Mart, 2012 21:29

Uvek mi je bilo lako da pričam o svojim osećanjima, i sada je. Ali, pored sporta u kom sam počela da napredujem, stvari su počele da se menjaju. Prijatelji su mi i dalje ostali isti. Nekolicina njih na koje mogu uvek da računam. Za njih sam u stanju sve da dam i uradim. Škola, kao škola, nikada mi nije predstavljala problem, možda zato što sam navikla da se trudim i radim. Sve što sam postigla do sada radila sam sama na tome. Naravno, uvek su tu bili moji najbliži da me usmeravaju. Ali, uporno osećam isto. Kao da se sredina u kojoj sam promenila. Ne znam zasto, i ne znam kako, ali vidim promene. Mada, sada kada sumiram svoja osećanja i sećanja, znam i zasto. Do skoro sam pored sebe imala osobu koja mi je mnogo značila. Ljudi se menjaju. To je i najtužnija stvar. Osloniš se na nekog, a on olako odbaci sve što mu pružaš. Najveći problem je što verujem ljudima i više nego što to zaslužuju. Tek kada osetim na svojoj koži kako je to kada ljudi nemaju obzira prema tvojim osećanjima, shvatim da je vreme za promenu. Ako ne možes da  promeniš druge, menjaj sebe. Mislim da je na kraju krajeva to jedino rešenje.

Ali, shvatila sam da ako hoću da uspem, moram malo više da obratim pažnju na sebe. Kažu da je pola rešenja već nestalo kada samo priznaš svoj problem. Problem? Ne bih ovo tako nazvala, ali recimo da sam sada već pola rešila. 

Socrates: Where are you?

Dan Millman: Here.

Socrates: What time is it?

Dan Millman: Now.

Socrates: What are you?

Dan Millman: This moment.  ( Peaceful Warrior )