[ Generalna ] 27 Februar, 2015 23:57

Već duže vreme primećujem kako mi nedostaje inspiracija. Ne kažem da ne znam šta bih pisala, nego uvek kada počnem da pišem nešto, misli mi se gomilaju, postaju haotične i ja se samo izgubim u njima, ne znam onda ni gde je početak, a ni kraj. Sve mi se više čini kao da ne mogu da se izrazim. Ne mogu da opišem svoja osećanja. Kada me pitaju šta mi je, ja samo kažem ne znam. Nije to zbog toga što ne želim da kažem šta mi je. Već jednostavno stvarno ne znam.

Ne znam kada sam došla do tog otkrića da ne znam šta mi se događa. Samo se desilo da u jednom trenutku više nisam znala ni ko sam ni šta sam. A da ne pričam o tome šta želim ili kuda bih krenula, to su već postala viša pitanja za mene. Dakle, šta mi je? Ne znam. Kao da sam u jednom trenutku gledala drugu sebe koja je ona istinska ja i koja se samo izgubila, nestala. Šta je ostalo? Prazna ljuštura nekadašnje mene koja prolazi kroz život gledajući očima bez sjaja. I onda kada sam shvatila da sam negde usput izgubila sebe, pokušala sam da se setim tog trenutka koji me je izgleda i odredio. Šta se to desilo što me je dovelo do toga da ne znam šta mi je? Uz sate i sate pesama koje me pogađaju najdublje i najistinitije, uz razgovore sa samim sobom i pisanje dnevnika nekako sam i došla do toga da se trenutak koji me je odredio desio baš onda kada sam odlučila da započnem novo poglavlje svog života. Fakultet, novo društvo, napuštanje starih navika, započinjanje novih... Negde na tom putu sam jednostavno zaboravila sve ono što sam sanjala. Negde na tom putu novih odluka rešila sam da me gađanje više ne ispunjava. Negde na tom putu shvatila sam i da više ne volim druge koliko sam ih nekada volela. Zašto? Da li je to zbog toga što sam toliko puta bila povređena, ili sam se umorila od patnje? Zašto odustati od gađanja? Da li zbog toga što sam se umorila od toga da gubim? Ili od toga da osećam strah? Verujem da je to razlog, zapravo, moram da verujem u to, jer ako posumnjam u ispravnost svojih odluka, bojim se da ću pasti i nikada više ne ustati.

Kako je nastala ova praznina u meni? Niko mi na to ne može odgovoriti. A šta meni preostaje? Hmm, možda još sati muzike, pisanja i razgovora dok jednom ne pronađem pravi razlog koji je skriven negde duboko u meni. Mada, nekako se sada i ne plašim toga da stanem pred ogledalo i pogledam se tako da se otkriju sve tajne koje od sebe krijem. Znam da sam dovoljno jaka da izdržim bolnu istinu, ako sam mogla da priznam da sam sebe izgubila, mogu probati da ponovo sebe i nađem. 

 

[ Generalna ] 02 Januar, 2015 20:13

Podigao sam roletnu do pola prozora

i kroz to parče onoga napolju

videlo se par spratova solitera,

ravan krov zgrade i tv antene,

brdo u pozadini kao mrlja ili tamna fleka,

čuo sam kako moja mama kašlje,

škriputavo,

kiša i kapi na staklu,

uglavnom,

periferija.

Besposlen

čitao sam novine od pre dvanaest dana

i pripovetke Čehova.

Sve što sam mogao da uradim bilo je da

naslonim glavu na okvir prozora i

buljim u mokre točkove trolejbusa misleći

na dve to kao nešto prolazno. 

[ Generalna ] 02 Januar, 2015 19:57
Burning papers into ashes,
what a season, how they fly high from the ground 
there is yet another fountain flowing over, as the night falls,
keep dreaming away

if you hold on to that past, don't you lock yourself inside,
Nothing has been done before
It's the most virgin dress you could possibly wear
Mess it up, Time is up

Hold your memory for a moment with a blind hand.
Write some stories for tomorrow.
From the bottle of amnesia
Find instructions to salvation, to oblivion supreme

Don't be tempted to look back - It has all happen before

Someday miracular spread will forgive every cowardly thing that you've done.

That I've done.

Dust it off.
[ Generalna ] 10 Januar, 2014 12:22
“But I cannot forget that, at other times I have been deceived in sleep by similar illusions; and, attentively considering those cases, I perceive so clearly that there exist no certain marks by which the state of waking can ever be distinguished from sleep, that I feel greatly astonished; and in amazement I almost persuade myself that I am now dreaming.”

-Rene Descartes, Meditation on First Philosophy

What are dreams? Some people would say that dreams are successions of images, ideas, emotions, and sensations that occur involuntarily in the mind during certain stages of sleep. According to this definition dreaming is just the state of mind where we can see pictures or feel some of the emotions we have suppressed in our sub consciousness. But sometimes my dream seems so real, and then I ask myself if that dream is actually my life, and this moment, this day of my life, can be something I have dreamed about.

That brings me to another question. If dreams I have dreamed are my real life, and this life I think I'm living is just a dream, where is the physical body that dreams my life. It would mean that a girl with brown eyes and brown hair exists only in a dream. So if I am a product of someone’s imagination, of someone’s mind that in the state of sleeping created me like this does it mean that I do not exist? Or maybe as a product of my own imagination I dream my life as I would like it to be maybe the real me doesn’t look anything like me.

If my life is a dream it means that all people and objects and the surroundings are just my notion of the world, and they exist only in my mind, and it means that when I wake up, all would be gone, and I might live on some other planet or I can be some other being. But if it happens that this notion of the world I share with other people, that means that they also share the dream with me, and actually we are all in one big dream, which has to be continuous so that we could have a history and memory of the things that happened. It also means that when someone is born he or she just joins our collective dream. There is one more question, if all of us share the same “reality“ there has to be someone who controls our lives and thoughts. Someone who shapes our world and allows us to have dreams like this life. In one word he or she is the creator of our imaginary life we think is real. It can be God according to Descartes or it can be the Great Mind or the Absolute, who is just using us to become aware of itself.

What would happen if we get lost in our dreams. I could fall asleep in my dream and then I will be in a dream of my dream. What will happen if I do not wake up from that dream, will I start living a new life, would that be my second chance to make things right. Maybe then I could make some new choices or even find answers to all the questions I cannot answer now. Aristotle said that a good question is half of our knowledge. Now, all I can do is wonder, maybe in a dream of my imaginary life I would find another half of my knowledge and then have all the answers I need.
The only thing I can do now is try to conceive if I am dreaming or living. Descartes said “I think therefore I am.” I am thinking now, and I think I am. I can only wonder if this “I” is real and not someone else's notion or someone else's dream. 

Maybe it can be my own dream I have been dreaming for the past eighteen years...


[ Generalna ] 10 Decembar, 2013 13:17

Living life from the depth of your soul

I always imagine life as archery. Maybe because I see myself as an archer, or maybe because we can find a deeper meaning in shooting arrows. They are not just things that stand on a string. They don't just hit the target, they have a different purpose. But why do I think that? Maybe because the man who taught me how to shoot said that each arrow is important for itself. You dedicate yourself equally to each one of them. One arrow, one life, he would say. That’s why I think that every life is important, and all of us have a different view of it, we all have our charismas inside of us. We all have opportunity to shoot that one arrow, but not all of us will hit the same center. It’s the same with charisma, not all of us will find it. But those who recognize it will definitely find their way to the center.

One arrow, one life.

I had 20 seconds left to shoot that last arrow. My victory depended on it. I had to stay focused and use all my knowledge to do the perfect shot. I was breathing slowly and in just one moment my whole life ran through my head.

I remembered how when I started doing archery I found out what charisma really is. I found its purpose, because I learned how to express myself. In the end that's the most important thing, how you think of yourself is how people will see you. So if you think that you can shine with your inner light, and if you really shine, people will know that you are special.

Each one of us is unique, our lives are unique, just like those arrows. So when an archer wants to hit the target, first he has to imagine a shot in his mind. So that means that all we can do begins in our thoughts. Everything we can become, everything that means the world to us, all that there is. If we imagine our inner light in our thoughts it will start to radiate.

Now, I'm standing on the line. I am here and now. I'm scared but also excited. What should I do? Should I think or just act? I imagined that perfect shot and my arms are starting to move. Slowly I'm pulling the string towards my head, my hands are still, and my breathing stopped. I am ready to release that arrow, my bow is ready, and my mind is calm as well. So my life is about to start. Now it is time to release the arrow, for that I have to use my strength, the determination and power of will. I have to free my senses.

The arrow has started its way to the target. That road is our life. But I don't like it when someone is calling life a journey. It is some kind of an adventure, but I always like to call it cognition. Even that cognition has some conditions. You have to learn to live in a moment. Not just any moment, but the present one, because in the present your mind is free, and you can choose where you want to go, and who you want to be. Also you have to learn to recognize your inner energy. We have different energies inside of us. I can imagine that one day I'll be at the Olympics, and that energy will bring me there eventually. In fact, charisma is one of those energies. When you feel it everyone will know that you have found the essence of yourself. That’s why people will see your heart laughing when you smile. I can see that around me. People who found a way to radiate it with such purity and cleanliness.

When an arrow is flying through the air, I call that a fight. Sometimes I feel fear, sometimes I'm lost or even lose self-confidence. But the charisma is the energy that will show me the way out and make me stronger. Life can pull me out of the course, like a wind can sway the arrow, but that energy shows me over and over that I will reach my goals.

I won’t say that charismatic people don’t feel fear, or that they don’t have doubt in themselves, they do. But they have the ability to convince themselves that they are on the right track and that fear will make them stronger. And if their conviction is strong and true, if they truly believe in themselves and the goals they want to achieve, then and only then will their charisma shine like the brightest star on the night sky and it will serve as a beacon of hope and lead others towards their goals.

When you reach your goals, that is the target, you’ll know that you have succeeded and that now you can do anything. People will feel it, they will know that now you have the ability to change the world with just one smile and a good word. They will know that you have pierced into the essence of your existence. Then you’ll know that you did everything you’ve ever imagined.

The arrow was flying through the air, one, two, three, seconds turned to hours, hours became days and it seemed like a lifetime while that final arrow was soaring through the air before it reached its goal, that small yellow inner circle. The day was mine. My dream has become reality. If you would ask me how I did it, I would say I had it in me.

Our mind is a maze. That maze is occupied by a single resident, a demon if you will and his name is fear. In the center there is a locked chest and the demon guards it. We need confidence to search for it, we need focus to find our way through the maze, we need strength to defeat the demon, but we also have to find the key to open the chest. The key is our charisma, and by unlocking the chest you will unleash your happiness, all walls shall crumble and limits will cease to exist, your every wish will come true.

As the time passed by I saw people around me finding that key, and they started to shine and charm other people. Maybe they were doing it before, but I had to find my own key and unlock my mind in order to see it in others.

Our deepest fear is not that we are inadequate. Our deepest fear is that we are powerful beyond measure. It is our light, not our darkness that most frightens us. We ask ourselves, 'Who am I to be brilliant, talented, successful?' Actually, who are you not to be? Your playing small does not serve the world. There is nothing enlightened about shrinking so that other people won't feel insecure around you. We are all meant to shine, as children do. We were born to make our inner light clear that is within us. It's not just in some of us; it's in everyone. And as we let our own light shine, we unconsciously give other people permission to do the same. As we are liberated from our own fear, our presence automatically liberates others.”

[ Generalna ] 18 Septembar, 2013 21:52

Ono što je karakteristično za sve nas je da stalno preispitujemo svoje odluke. Nekada previše brzo odgovorim na postavljeno pitanja, da li želim nešto, i odmah se nađem u situaciji da zažalim. Sve to samo zbog svoje nepromišljenosti.

Često mi se to dešava. Kažu mi ljudi da moram malo da usporim, da stavim sebe ispred ostalih i ispred nerealnih očekivanja. Moje prevelike ambicije dovele  su me i tu gde jesam. Da se preispitujem. Nekada nije loše malo zastati, a onda možemo probati da živimo život malo sporije i malo lepše. Zašto lepše? Zato što tek tada kada hodamo ulicom možda nas privuku neke sitnice koje užurbani ne vidimo. Onda kada rešim da koračam polako zatičem sebe kako se divim malim stvarima, gotovo nevidljivim, ali tako važnim. Divim se nebu, zalasku sunca ili jednostavno zvuku grada. Čini mi se kao da tek onda živim. Ali, opet, to je samo trenutak. Već u sledećem sam okupirana zadacima i kojekakvim problemima, pa makar to bili i oni najbanalniji, od toga šta ću danas da obučem, do toga kako stići na vreme na trening. Mi i gubimo svoj smisao u brizi zbog tih banalnih stvari. Zaboravljamo one obične i najbitnije.

 Ali, da se vratim na ono preispitivanje. Danas sam se baš našla u takvoj situaciji. Pitala sam se da li sam zaista spremna za sve stvari koje će me čekati ove godine. Obećala sam sebi da ću izabrati samo dve, eventualno tri stvari kojima ću se posvetiti. A onda se nađem u situaciji kada imam barem pet, šest stvari koje mi oduzimaju mnogo vremena. To sve ne bi bio problem da znam kako da kažem sebi: " Ne, Nina, to nije pametno." Na kraju uvek kažem, ma moći ću ja to. A da li zaista mogu, da li zaista želim? To je već neko potpuno drugo pitanje. Ono što ostaje je kako reći NE?

[ Generalna ] 01 Avgust, 2013 18:54

Gde ste vi?

Ovde.

Koje je vreme?

Sada.

Šta ste vi?

Ovaj trenutak.

Čovek prvo mora živeti u sadašnjosti. Njegove misli moraju biti usmerene baš na ovaj trenutak, ovaj sekund. On ne sme biti zarobljen ni sećanjima iz prošlosti ni željama o budućnosti. Tek tada ćemo moći da pokušamo da pronađemo odgovore na pitanja ko smo, kuda idemo, gde ćemo stići i koja su to naša božanstva, takođe i koji je to pravedan put kojim treba ići.

Sada kada živimo u sadašnjosti, onda se u nama javlja neobjašnjivi osećaj da imamo posebnu ulogu u ovom svetu, da smo bitni i da je naša svrha življenja uraditi nešto po čemu će nas pamtiti. Imati misiju predstavlja dužnost koju svako od nas poseduje. Neki je pronađu, neki nikada i neće, ali suština naše misjije je ta što Mi imamo mogućnost da menjamo svet.

Onda dođemo dotle da želimo da damo oblik stvarima koje ne vidimo, a osećamo ih i one nas čine srećnim. To su upravo ta naša božanstva.

Noću, samo noću, kada se mogu videti zvezde, kada je sve mirno i tiho, kada sam sama i čujem samo svoje misli, ja smišljam oblik, boju, dajem dimenziju materiji koja ustvari nije materija, a opet je sastavni deo svega. To je ta duhovna strana čoveka koja mu ne dozvoljava da posustane, već ga konstantno gura napred.

Smatram da je upravo čovek tanka nit koja povezuje sve na svetu. Mi povezujemo dve strane reke ili ljude među sobom. Sve što ne vidimo, a znamo da je tu, sve to živi kroz nas, kroz naše snove, misli, maštanja, težnje, našu istinu, našu istoriju. čovek je taj koji ideju o božanstvu prenosi na sledeće generacije, on održava energiju koja se neprestano kreće, on daje taj oblik materiji i ona sada postaje stvarna i vidljiva.

Šta je za sve vas božanstvo?

Moj Bog sadrži moje želje i strahove, on može biti moja potraga za istinom, moja želja sa samospoznajom, moje sticanje znanja. Božanstvo- to je ono što nam daje energiju koja neprestano kruži, a samim tim se nikada i ne može sprečiti, zaustaviti, nestati. Ta energija je u stalnom pokretu. Moraš je uhvatiti ako želiš poći na svoj put, moraš je preoblikovati u misao!

Uvek me je fascinirala jedna stvar- letenje. Zašto? Upravo zato što ljudi toliko dugo nisu uspeli da pronađu prvi princip aerodinamike, i budu na korak bliže željenoj slobodi. Jer je čovek uvek težio ka slobodi, a sloboda je značila put do neba. A onda se u nekima javila misao koja se pretočila u nešto vanvremensko- avione. Ali sa druge strane, ja želim da verujem da će se pojaviti neko ko će izmisliti i drugi princip aerodinamike, da nam neće biti potrebni avioni za letenje, da ćemo moći sami da istražujemo granice, odlazimo u svemir.

Ali da naglasim, to će se desiti tek onda kada se budu pojavili ljudi koji će svoju energiju, pretočiti u misao, misao u memoriju, a tu memoriju u željenu slobodu!

Prema tome svako od nas poseduje nešto božansko u sebi, i to božansko čuva nasleđe prethodnih generacija, i božansko koje stvara novu materiju koja preoblikovana u energiju, putem misli postaje memorija budućih naraštaja. Taj proces ne sme biti zaustavljen. On ne poznaje mnogostrukost i mnogorečje. To je jedinstveni proces koji nas čini onakvima kakvi treba da budemo, a ne onakvima kakvi jesmo.

Zato se niko ne sme sprečavati da ide svojim putem. Upravo taj put je naša mogućnost da spoznamo sebe, da odgovorimo na pitanja ko smo, kuda idemo, i gde ćemo stići. Na tom putu ćemo pronaći i svoja božanstva. A sa druge strane, na tom putu imamo mogućnost da prenosimo naše znanje, nasleđe i ljubav prema životu, čoveku, svetu i istini.

P.S. Ovo je govor koji sam održala na takmičenju u besedništvu na temu '' U božanskoj stvari niko se ne sme sprečavati da ide svojim putem''.

[ Generalna ] 21 Januar, 2013 19:44

Prošlost će me uvek pratiti. Gde god da odem biće tu negde. Ljudi koje sam ostavila za sobom pratiće me kao senka u mislima. Kako je izbrisati? Kako se promeniti? Kako nešto što te samo koči da otrgneš od sebe i nastaviš dalje?

Dobila sam jednom jedan savet. Hm, koliko bi se to mogao nazvati savetom. ' Uvek će tamo negde, u najdubljem mraku misli da postoji on. Nikada, pa ni sutra kada budes imala nekog ko će ti biti ceo svet, nećeš moći da ga ostavis, da ne pomisliš na njega. I niko neće biti kao on, nikada. '

Kako to može smiriti čoveka, to glupo saznanje da je možda ta osoba bila u pravu? Stalno su tu neka pitanja, ali ko zna, možda je i čovekova suština življenja baš u tome da neprestano traži odgovore na svoja nepresušna pitanja. Možda onog trenutka kada budemo odgovorili na sve njih postajemo prazni ili pak najsrećniji na svetu. Vrag bi ga znao...

[ Generalna ] 20 Januar, 2013 01:40

Opaliti strelu ne znači samo napregnuti svoje mišiće i odraditi pokret koji si tako dobro uvežbao. Opaliti strelu znači biti TU, u trenutku. Tvoja svest, pogled, energija, sve je usmereno na tu jednu tačku. Taj centar, tu sreću koja te ispunjava.

Nije ni čudo što sam ponovo počela da gađam, kada bez te doze sreće nikako ne mogu da preguram dan. I evo, sada sam se vratila na treninge, spremna da samo gađam zbog gađanja, osećaja i sebe. Ali onda ' Op, šansa! ' da nastavim tamo gde sam stala. Dobijem mogućnost da se spremam za Mediteranske igre letos.

Nisam ona ista osoba od pre par meseci. Ovoga puta neću posustati. Neće mi se desiti da kažem da ne mogu ili da osećam preveliki pritisak. NEMA GA! Neću dozvoliti da bude tu! Samoj sebi neću stati na put. Sada idem dalje sa željom da uspem i kraj. 

[ Generalna ] 12 Januar, 2013 20:03

Videla sam jednom u nekom filmu kako glavna glumica pravi listu želja koje će ostvariti u narednoj godini. To je meni nekako ostalo u sećanju i tako od tada ja svake godine stavim na papir par tačaka koje me podsećaju šta želim. Posle nekog vremena mi je to postalo nešto bez čega ne želim započeti godinu ili bez čega ne želim da počnem sa ispisivanjem nove sveske dnevnika. 

Počela sam da shvatam kako bez te liste ja osećam neku prazninu, kao da nešto fali, da nisam potpuna. Ne znam zašto je baš tako, ali sam, eto, naučila da bez toga ne mogu.

Takva je situacija i ovog januara. Bilo je nedeljno popodne, ja mislim. Šoljica kafe pored mene, tiha, umirujuća muzika u pozadini. Omiljene pesme obavezno! Dnevnik, omiljena olovka i mogu da počnem.

Prva tačka uvek je bila i uvek će biti školovanje. ' Škola ove godine mora biti na prvom mestu, moram imati dobre ocene.' ( Nekako se to uvek do sada i ispunjavalo.)

Sledeća tačka- streličarstvo. Ozbiljno treniranje sam uvek smatrala bitnim, to me ispunjava u potpunosti.

Treća- tetoviranje! To sam čak i ispunila ove godine. Evo, pre par dana prvi put sam uradila tetovažu. ' I will become what I know I am. Peaceful warrior' - ipak je to ono ka čemu težim u sportu.

Četvrta-ljubav, prijatelji, porodica. Dobro, to sve uvek dođe na svoje. Putovanja i ostalo. Sve je tu. Prema tome pokrila sam sve delove mog života u narednih 365 dana.

Ostalo je samo da nacrtam kvadratiće pored svake želje i čekiram kada nešto od toga obavim. Prema tome mogu sada mirno da spavam. Potrebno je samo da budem istrajna i tamo, decembra, da čekiram sve kvadratiće zadovoljna što sam još jednu godinu ispunila lepim trenucima. 

[ Generalna ] 15 Decembar, 2012 20:10

I'm coming home, I'm coming home, tell the world I'm coming home. Let the rain wash away all the pain of yesterday!

 

Ne, neću se predati. Boriću se, boriću se i opstaću. Dobila sam odjednom toliku snagu, da zaista ne vidim nešto što bi moglo sada da me sputa. Svi ti zidovi o kojima sam pisala, sva ta tuga, to nezadovoljstvo, sve je to nestalo. Kao da je vetrom odnešeno, ja sam sada jača. Zidovi su sada tu da ih preskočim, razbijem, izbrišem. Strah koji je u meni, tu je da me podseti da živim, da treba da se borim, da je zaista vredno to što radim i da ću uspeti. Ma šta taj uspeh označavao. Ne mora biti to ono čemu sam se nekada nadala. Neka taj uspeh bude istrajnost, upornost i onda kada budem došla do kraja, e tada ću se osvrnuti i reći, 'Da, Nina, bila si uporna, istrajala si, tvoje greške bile su dokaz da si zivela, dokaz da je tvoje biće osećalo sve i da je znalo kako da se nosi sa njima. Pa, tu si sada. Uživaj!' Kada se to bude desilo, tada ću moći da kažem da je vreme za povlačenje, ne sada kada nisam ni počela da se borim za svoje snove.

Vratila sam se na početak. Ponovo učim kako da energija teče pravilno mojim telom, kako da je usmerim na pravi način. Strele odapinjem sa pravim zadovoljstvom kao nekad. I to je ono što sam želela. Nigde ne žurim. Dan za danom otkrivaću po deo sebe i naučiti kako da živim bez pritiska bez kojekakvh stega i disaću duboko, punim plućima, i smejaću se. Da, smejaću se tako glasno da me svi čuju... 

 

[ Generalna ] 23 Novembar, 2012 22:13

" Taj pad ka kome se, po mom mišljenju krećeš- to je posebna vrsta pada. Onome koji pada nije omogućeno da oseti ili čuje kada tresne na dno. On samo pada i pada. Sve je to namenjeno ljudima koji su u ovo ili ono doba svog života tražili nešto što njihova sredina nije mogla da im pruži. Ili su mislili kako njihova sredina to ne može da im pruži. I tako su prestali da traže. odustali su pre nego što su uopšte i počeli. "

I tako sam čitala iznova i iznova citat, tražeći izgovor da ne vidim sebe u napisanoj misli. Što sam više analizirala samu situaciju, sve sam više bila ubeđena u to da se meni baš ovo i desilo. Šta to sredina meni nije mogla da pruži? Kada sam to shvatila da nije sve u redu oko mene? Stalno počinjem pitanjima. Uglavnom ta pitanja imaju potpuno bezvezne odgovore, koji se donekle uopšte i ne slažu sa onim što stvarno osećam. Pokušavam da opravdam kukavičluk koji trenutno posedujem. Kada sam to prestala da budem borac, da se trudim da sve ostvarim, ne razmišljam o posledicama i tome šta sve može da krene po zlu. Imala sam cilj i želela sam celu sebe da dam samo da bih uspela.

Stigla sam do zida. Umesto da probam da ga razbijem ili preskočim, nađem novi put, ne. Ja sam se okrenula i vratila nazad na početak. Nazad na nulu. Zašto nisam krenula ponovo. Gde sam se vratila tu sam ostala, ne mrdam iz tog položaja i stalno se žalim zašto stvari nisu drugačije. Nisu drugačije, jer se ja ne trudim da ih učinim drugačijim. Ali konstantno se u meni stvaraju dve potpuno kontradiktorne struje. Jedna želi da se vratim, da ponovo pokušam da opalim koju strelu, da pokušam da ponovo budem dobra kao što sam nekada bila. Dok je druga u stalnom grču. Šta ako stvari ne ispadnu onakve kakve želim da budu? Šta ako ispadne da je bila greška pokušavati vratiti se na stari način života?

A ja sam i dalje na nuli. Te dve sile se stalno bore, dok ja stojim, zbunjena, uplašena i prazna. Kako se pokrenuti s te mrtve tačke, kako ponovo doći do zida i prevazići ga? Kako?

[ Generalna ] 21 Septembar, 2012 16:00

Mogla sam da biram. Izabrala sam. Izabrala sam slobodu i to da vise ne budem vezana lancima za nešto što odavno nije ono što me ispunjava. 

Gađanje je bilo, uvek će i biti, najdivniji osećaj koji sam doživele. Način na koji energija teče kroz telo, kako se oslobađa prilikom odapete strele, zadovoljstvo pogođenog centra. Retko se oseti tako nešto. Ja sam imala priliku da sam često ispunjena zadovoljstvom pogođenog centra. Trajalo je poprilično dugo. Godine su u pitanju. Dobila sam i priliku da se kvalifikujem za Olimpijske igre. Zvuči savršeno svakome. Streličarima i sportistima pogotovu. Ali, šta se dešava kada naše zadovoljstvo nestane, počne pritisak sa svi strana, a mi počnemo da se gubimo u očekivanja. 

Izgubiti sebe je najgore što može nekome da se desi. Meni se desilo. Na putu ka svom cilju sam zalutala. Pokušala da se vratim hiljadu puta na staro. Ali, kao da se nešto prelomilo u meni i neprestano mi govorili da stvari nisu više kao što su bile, da nikada i neće biti. Šta je bilo u pitanju shvatila sam tek skoro.  Ja sam bila ta koja je sve vreme sebe sputavala. Samo svojim očekivanjima sebe sam sputala. Problem je u tome što sam odrasla, shvatila da neće sve uvek biti lako, ni taj centar koji treba da pogodim. Nisam u pravu. Neke stvari u životu zauvek treba da ostanu detinjaste, neiskvarene, proste. Jednostavnost. To je ono što mi je falilo u gađanju. To je i ono što će mi uvek faliti. Mada, neću sebi dati novu šansu da to i ispravim, vreme je da se pođe dalje. 

Gađanje će biti ono o čemu ću pričati svima. Jedno iskustvo posle kog sam mudrija. Ne gledam svoje odustajanje kao na poraz. Gledam na to kao na nešto što mi je pomoglo da spoznam sebe. Uvidela sam da nisam dovoljno jaka i da možda više nisam dovoljno detinjasta i naivna. Ako se desi da se to promeni i ja odjednom uspem da dok gađam ponovo sve svedem na jednostavnost, e, tada ću možda uspeti da završim ovo što sam započela, do tada ću se zadovoljiti time da budem zrelija i možda malo ozbiljnije gledam na stvari oko sebe, a i probam nešto novo...

[ Generalna ] 14 Septembar, 2012 21:36

Da li smo uvek svesni šta sa sobom nose velika obećanja? Znamo za velika očekivanja. Pomislmo da možemo da se nosimo sa tim očekivanjima i počnemo da srljamo u propast. Kako? Često se to pitam...

Život mi se promenio za 360 stepeni od kako sam rekla nekoliko potvrdnih odgovora. Sebi sam natovarila na leđa teret koji sam mislila da mogu da nosim. Stvar je u tome što živimo u zabludi da smo dovoljno jaki i sposobni, a kada uvidimo da nismo dovoljno dorasli zadatku. E, onda nemamo kud. 

Pa kuda ćemo onda? Nema povratka nazad. Šta onda preostaje? Prihvatiti posledice svojih odluka ili jednostavno probati drugi put? Da li ga uopšte ima?

 

[ Generalna ] 10 Maj, 2012 01:09

Ne postoje greške u životu. Postoje samo događaji koji nisu ispali onako kako smo očekivali. Sve zavisi kako ćemo ih doživeti, da li ćemo naučiti novu lekciju ili govoriti sebi kako je to bio pogrešan korak.

Upravo zbog toga sebi sam uvek dozvoljavala da probam nove stvari, da pronalazim nove granice, istražujem nepoznato. Smejali su se, sumnjali u mene, ali nisam posustala. Smejala sam se i ja njima kako mogu živeti život tako da nemaju viši cilj. Smisao mladosti im je da dane protraćuju radeći nevažne radnje. Gde je tu motivacija, volja, upornost, stres kada je nešto neizvesno? Nema ga. Zato sam i uvek bila samo prolaznik, osoba koja ja provela neko vreme sa njima. Oni to ne razumeju. Kažu „ Nina je umišljena, misli da je iznad nas “. Nikada nije bilo tako, želela sam i ja da se uklopim, da budem deo njih, ali nikako nisam mogla. Ustvari, mogla sam, ali sam izabrala sebe umesto njih.

Zbog toga sam i jedan period svog života bila usamljena. Sve dok nisam došla ovde. Ovaj delić raja na zemlji čini me bezbrižnom. Pronašla sam sebe. Ja sam kao ptica. Letim, menjam se. Ne živim običnim zivotom. Onaj ko me zna, rekao bi isto. Mene ne možes svrstati nigde, zato i pripadam svuda. Deluje zbunjujuće, ali meni je kristalno jasno. Zato i ne pripadam tom mrtvom moru oko sebe i nemam dangu na čelu. Slobodna sam. Slobodna sam da biram da budem šta hoću, da radim šta volim, da budem tamo gde pripadam. Nigde i svuda. Sada i zauvek. Ovde i tamo.

Zato ću biti zvezda, nebo, treptaj oka, vazduh, horizont. Biću sve.